DIŠPET 2018, MARLAIS

Ah to more sinje… uz jugo koje udara svom silinom o stijene, ali ne razbija ih, miluje ih. Vraća se more natrag i uroni u svoje dubine, i daje nam misliti, prisjetiti se, sjećati se… Više su bure nego juga u sjećanju, ali juga probude nostalgične misli i vraćaju u djetinjstvo, mladost, dišpet prema svima i prema sebi samima.

Kad nešto zamislimo, poželimo, al’ uplašimo se, i vratimo se korak unatrag, ali eto ga, dođe dišpet – i pokaže put. Put kojim se krene, a ne zna se kamo i poželi se stati i pobjeći, ali želja je jača. Kao kad nađoh taj Dišpet Marlais u svom senjskom podrumu, tko zna zašto je on čekao današnje jugo i ovaj trenutak. Ipak se zna otkad, jer piše godina na etiketi, 2018.! Dišpet u dišpet.

Dišpetom je ostao taj dišpet negdje zaboravljen, i danas otvoren. Iz kurioziteta. Da vidim kako se drži, zašto je toliko čekao? Nije on bio namijenjen odležavanju, ali odležao je, u staroj babinoj kredenci. Ondje gdje piše „Ne diraj“! Danas je „Ne diraj“ polica doživjela reviziju. Mnoga su vina ondje i dalje ostala. Ali Dišpet sam otvorila. I on se otvorio meni. U svim nijansama zlatne boje. U tercijarnim, toplim, herbalnim notama Mediterana.

Mediteran treba približit Mediteranu. Pa sam ga ponijela do stijena, do mora, da mi ispriča svoju priču. U pozadini je Oliver pjevao svoje najljepše ljubavne pjesme, te stihove koji su prodorniji kad si uz more, pred neveru. Pa kad jednim pogledom na plavetnilo, tj. sivilo, znaš da tamo negdje na jugu, ima divnih ljudi i divnih vina koja voliš, koji te vole.

I boja mora podsjeti te na nešto drugo. I taj gutljaj Dišpeta, otvara se na bezbroj, nekad uzavrelih, a sada zagasitih tonova – i misli. U trenutku osjetiš jug kakav je bio, kad su se u ovom vinu susreli i zavoljeli rukatac, pošip i malvasija dubrovačka, te 2018.

Treba li o sortama posebno nešto napisati, osim da su moćne svaka ponaosob, a sve zajedno dale su savršen spoj, cuvée, koji priča o 2018., ali i gleda unaprijed.

Pokazuje snagu kad se u pravom trenutku spoje tri jake dalmatinske sorte, kad ih vinar ubere u pravom trenutku i spoji u pravom omjeru. I kad rukatac da aromatiku, pošip tijelo a malvasija dubrovačka slast.

Vino koje traje, koje nepcu daje zaboravljene užitke. Oliver sada već pjeva „Nedostaješ mi ti“… Spotify slaže svoju listu, a misli slažu svoju priču. I gledaju ipak naprijed, iako je neizvjesno, ali je lijepo.

Jer od juga do istoka, toliko je lijepih sjećanja, trenutaka i vina koja nam trebaju ispričati svoju priču. Ako im dopustimo. Dopustimo!